Manila

Jeste li znali?

Dan 31. prosinca 1844. na Filipinima nikad nije osvanuo

Jeepneyi čine oko 2% registriranih vozila u metrou Manile. Prema vlastitoj gradskoj prometnoj upravi, oni čine 2,3% dnevnog prometa, naspram 43,75% za osobne automobile.

Oni obavljaju otprilike 40% svih motoriziranih putovanja na Filipinima — oko 40 milijuna putovanja osoba dnevno.

Samo u metrou Manile, jedno je istraživanje pokazalo da dnevni promet džipovima iznosi blizu 9 milijuna ljudi. Istraživanje JICA-e pokazalo je da jeepneyi čine 39% ukupnog javnog prijevoza u regiji glavnog grada, ili 6,8 milijuna putovanja. Osnovna cijena karte je oko petnaest američkih centi.

Postoji otprilike 200.000 jeepneyja na Filipinima, s negdje između 42.000 i 55.000 u Metro Manili, ovisno o tome računate li registrirane franšize ili sva vozila u službi. Svaki prevozi dvadesetak putnika.

S aritmetikom vrijedi sjediti. Dva posto vozila. Dva posto prometa. Četrdeset posto putovanja.

Razlog je taj što većina ljudi nema alternativu: samo oko 12% stanovnika Metro Manile posjeduje privatni automobil. Procjenjuje se da gužve u glavnom gradu koštaju zemlju oko 67 milijuna USD dnevno — više od 24 milijarde USD godišnje, više od 10% BDP-a — a vozila koja se okrivljuju za to uglavnom nisu ona koja prevoze ljude.

Sat: Manila ima povijest prilagođavanja sustava, a ne stvarnosti.

Dana 16. kolovoza 1844. generalni guverner odredio je da se utorak 31. prosinca izbriše iz kalendara. Filipini su bili dan iza svojih azijskih susjeda još od Magellana, jer je kolonija bila pod upravom preko Pacifika iz Španjolske Amerike i nitko nije ispravio brodske dnevnike u tri stoljeća.

Do 1844. to je prestalo biti ekscentričnost. Meksiko je bio neovisan, trgovina u Acapulcu je bila gotova, a posao zemlje sada je bio s Kinom i ostatkom Azije. Skupo je biti dan izvan svojih trgovačkih partnera.

Tako je ponedjeljak 30. prosinca 1844. slijedila srijeda 1. siječnja 1845. Filipini su preskočili datum i dan u tjednu. Taj tjedan nije bilo utorka.

Nitko nije rođen na Filipinima 31. prosinca 1844. Nitko nije umro, nitko se nije oženio, ništa nije zabilježeno, niti je sunce izašlo. Datum je dekretom uklonjen iz kalendara.

Razlog seže do Magellana. Ploveći prema zapadu oko svijeta, njegova je ekspedicija gubila nekoliko minuta dnevno - putujući sa suncem, svaki je dan završavao nešto kasnije nego ljudima koje je ostavio u Europi. Kad su stigli do Filipina, kasnili su cijeli dan i nitko nije ispravljao brodske dnevnike.

Budući da je kolonija bila pod upravom preko Pacifika iz Španjolske Amerike, jednostavno je zadržala taj datum zapadne hemisfere. Tako su 323 godine Filipini bili dan iza svojih susjeda. Dok je u Manili bila nedjelja, u Bataviji - današnjoj Jakarti - udaljenoj nekoliko dana plovidbe, bio je ponedjeljak.

Pogreška je bila poznata stoljećima. Nitko nije stigao to popraviti.

Zatim je Meksiko postao neovisan 1821., trgovina između Manile i Acapulca se ugasila, a trgovina s Kinom i ostatkom Azije postala je važna stvar. Biti dan izvan svojih trgovačkih partnera prestao je biti ekscentričnost i postao problem.

Dana 16. kolovoza 1844., generalni guverner Narciso Clavería y Zaldúa, uz suglasnost nadbiskupa Manile, odredio je da se utorak 31. prosinca 1844. briše. Ponedjeljak 30. prosinca 1844. izravno je slijedila srijeda 1. siječnja 1845.

Sat: vrijedi primijetiti kako se ovo razlikuje od Rima.

Kada je papa Grgur uklonio deset dana 1582., ispravljao je akumulirani pomak, a reforma je bila pažljivo osmišljena kako bi ciklus radnih dana ostao netaknut - nakon četvrtka je i dalje slijedio petak. Nitko nije izgubio nedjelju.

Manila je radila nešto sasvim drugo. To nije bilo ispravljanje zanošenja; prelazio je međunarodnu datumsku granicu. Tako su Filipini preskočili datum i radni dan: taj tjedan nije bilo utorka.

Sama datumska granica nije bila formalizirana sve do Međunarodne konferencije o meridijanima 1884. Do tada je Manila već četrdeset godina bila na njenoj ispravnoj strani, stigavši tamo prva, sama i ne pitajući nikoga.

Dnevno svjetlo kroz godinu u gradu Manila