Svaki dio sata na kojem ovo čitate netko je negdje izumio, i to obično s razlogom koji nije imao nikakve veze s onim što je taj izum poslije postao.
Kairo nam je dao dan. Egipatski astronomi podijelili su nebo na 36 skupina zvijezda — dekana — i služili se njima kao noćnim satom: tijekom cijele noći vidjelo ih se dvanaest, pa je noć dobila dvanaest sati, a dan, da bude jednak, također dvanaest. Odatle potječe dan od 24 sata i nikada nije revidiran. Isti je sustav iznjedrio građansku godinu od 365 dana, kojoj Egipat potom nije htio dodati prijestupni dan, pa je njegov kalendar lutao unatrag kroz godišnja doba i trebalo mu je 1.460 godina da se ponovno poravna.
Atena nam je dala stroj. Mehanizam s Antikitere, izvučen iz olupine broda 1901. i prepoznat kao zupčani uređaj 1902., izrađen je oko 150.–100. pr. Kr. Predviđao je pomrčine, pratio nepravilno gibanje Mjeseca, prikazivao planete i odbrojavao olimpijski ciklus. Ništa usporedive složenosti nije se pojavilo sljedećih 1.400 godina.
Rim nam je dao kalendar. Godine 1582. papa Grgur XIII. izbrisao je deset dana i, što je još važnije, utvrdio pravilo prijestupne godine: godina djeljiva s četiri, osim stoljetnih, osim ako su djeljive s četiristo. To pravilo tiho radi u svakom uređaju na Zemlji.
Chicago nam je dao vremensku zonu. Prije 18. studenoga 1883. Sjeverna je Amerika živjela po otprilike tristo lokalnih sunčevih vremena. Željeznice su kontinentu jednostavno nametnule četiri zone, ne pitajući nijednu vladu. Satovi u Chicagu vraćeni su devet minuta i trideset dvije sekunde, pa je grad tog dana dvaput imao podne.
London nam je dao nulu. Godine 1884. izaslanici dvadeset i pet zemalja izglasali su da će nulti meridijan prolaziti kroz Airyjev meridijanski krug (Airy Transit Circle) u Greenwichu. Svaka vremenska zona na Zemlji mjeri se od te linije — koja je, kako je poslije otkrio GPS, oko 102 metra udaljena od mjesta kojim zapravo prolazi suvremeni referentni meridijan.
Pariz nam je dao metar, izmjerivši luk meridijana od Dunkerquea do Barcelone usred revolucije i rata. Zatim je sve do 1978. u zakonu odbijao izgovoriti riječ „Greenwich“.
Wellington nam je dao ljetno računanje vremena, u obliku rada koji je 1895. pred Filozofskim društvom Wellingtona pročitao jedan entomolog kojemu je trebalo više večernjeg svjetla za lov na moljce. Ismijali su ga.
Berlin nam je dao ljetno računanje vremena u obliku u kojem se ono doista i ostvarilo: naredbom izdanom 6. travnja 1916., koja je stupila na snagu 30. travnja, kako bi se u ratu uštedio ugljen. U roku od šest tjedana preuzelo ju je desetak zemalja, uključujući nekoliko njih koje su bile u ratu s Njemačkom.
Kopenhagen nam je dao najambiciozniji sat koji je ikada osmislio jedan čovjek — Verdensur Jensa Olsena, s dvanaest mehanizama i 15.448 dijelova, koji se svaki tjedan navija ručno i ima zupčanik koji jedan puni okretaj napravi svakih 25.753 godine.
Zürich nam je dao najdiscipliniraniji: kolodvorski sat čija sekundna kazaljka namjerno netočno ide 58,5 od svakih 60 sekundi, stiže ranije i čeka, kako bi bila posve točna u jedinom trenutku koji je važan.