Vremenska zona je kompromis. Sunce doseže najvišu točku na nebu u drugom trenutku na svakom pojedinom mjestu na Zemlji, a nijedan sat to nikada ne bi mogao pratiti, pa se svijet dogovorio da će zaokruživati.
Većina gradova zaokružuje za nekoliko minuta i nitko to ne primjećuje. Neki gradovi zaokružuju za više od sat vremena — a kad to jednom znate, vidite to i na ulici.
Madrid je najpoznatiji primjer. Španjolska je 1901. prihvatila srednje griničko vrijeme, upravo ono koje joj odgovara prema zemljopisnom položaju; kontinentalna Španjolska leži na istim geografskim dužinama kao Britanija, Portugal i Maroko. Zatim su 16. ožujka 1940. satovi pomaknuti sat unaprijed kako bi se uskladili s nacističkom Njemačkom i nikada više nisu vraćeni. Madrid danas zimi živi otprilike 75 minuta ispred vlastitoga sunca, a ljeti oko dva sata. Španjolci ručaju u 14, a večeraju u 21 sat — no mjereno po suncu, to je 13 i 20 sati, upravo kada jede i ostatak Europe.
Kuala Lumpur i Singapur odmah su iza, s otprilike 73 i 65 minuta, a do toga su došli zajedno. Dana 31. prosinca 1981. u 23:30 Malezija je vrijeme na Malajskom poluotoku pomaknula pola sata unaprijed kako bi uklonila vremensku razliku prema Sabahu i Sarawaku. Singapur je to učinio u istom trenutku. Singapur leži gotovo točno na ekvatoru, gdje bi sunce trebalo izlaziti u šest i zalaziti u šest, zauvijek — umjesto toga izlazi oko sedam i zalazi oko sedam.
Istanbul je na 64 minute, a do toga je došao drugim putem: Turska je 2016. ukinula ljetno računanje vremena i trajno zadržala zemlju na UTC+3, zoni zamišljenoj za 45. meridijan. Krajem prosinca sunce u Istanbulu izlazi tek oko pola devet.
Buenos Aires je na 54 minute, a taj je učinak slavan, iako ga rijetko tko razumije. Argentina koristi UTC−3; prema zemljopisnom položaju pripada zoni UTC−4. Večernje se svjetlo zadržava apsurdno dugo, večera počinje u deset, restorani se pune u jedanaest. Buenos Aires nije kasni grad po temperamentu. Kasni je grad po aritmetici.
Lagos je na 46 minuta, Baku na 40, Seul i Karachi na po 32, Hong Kong na 23, Toronto na 18.
Ono što ih povezuje jest to da nijedno od tih odstupanja nije stvorio astronom. Madridsko je proizašlo iz diplomatske geste. Singapursko iz odluke donesene u drugoj zemlji. Seulsko je talog šest promjena sata u jednom stoljeću, od kojih nijedna nije imala nikakve veze s nebom.
Teheran je iznimka koja potvrđuje pravilo. Iran je odbio zaokružiti: koristi UTC+3:30, jednu od rijetkih polusatnih zona na svijetu, odabranu tako da državni meridijan pada gotovo točno na okrugli pomak. Sat u Teheranu samo je nekoliko minuta udaljen od lokalnog sunčeva podneva — i trajno zbunjuje svačiji softver za zakazivanje.