Neke su zemlje toliko široke da sunce na njihova dva kraja izlazi u razmaku od nekoliko sati. Svaka je od njih morala odlučiti treba li sat slijediti nebo ili državu. Nisu sve odlučile jednako.
Peking — Kina je široka oko 5000 kilometara i proteže se kroz pet geografskih vremenskih zona, od otprilike 73° do 135° istočne dužine. Godine 1918. Središnji opservatorij Republike Kine predložio je točno pet zona, koje su kasnije postale službene: Kunlun na UTC+5:30, Sinkiang–Tibet na UTC+6, Kansu–Szechwan na UTC+7, Chungyuan na UTC+8 i Changpai na UTC+8:30. Godine 1949. svih je pet ukinuto, a cijela je zemlja stavljena na jedan sat: pekinško vrijeme, UTC+8. Posljedice su najvidljivije na krajnjem zapadu, gdje u Kashgaru zimsko sunce po službenom satu izlazi tek oko deset ujutro. U praksi se ondje u svakodnevnom životu naširoko koristi drugo, neslužbeno vrijeme — vrijeme Xinjianga ili Ürümqija, dva sata iza Pekinga — a međunarodna baza podataka vremenskih zona ima zaseban unos za njega.
Delhi — Indija je donijela istu odluku iz istog proklamiranog razloga: nacionalnog jedinstva. Indijsko standardno vrijeme utvrđeno je 1. rujna 1947. na UTC+5:30, izračunato prema jednom jedinom meridijanu na 82°30′ istočne dužine. Indija se geografski proteže preko gotovo 30 stupnjeva geografske dužine, što je dovoljno za dvije zone. Na istočnom rubu Indije sunce izlazi gotovo dva sata ranije nego na zapadnom, a u Asamu zimi sunce može zaći već oko pola pet poslijepodne, dok radni dan još traje. Asamske plantaže čaja još od britanskog doba tiho žive sat vremena ispred ostatka zemlje, po neslužbenom vremenu čajnih plantaža (Tea Garden Time), i tako je i danas.
Moskva — Rusija je krenula drugim putem i zadržala jedanaest vremenskih zona, najviše od svih zemalja s neprekinutim državnim teritorijem. No centralizirala je na drugi način: veći dio prošlog stoljeća sovjetski i ruski željeznički vozni redovi objavljivali su se po moskovskom vremenu na cijeloj mreži, pa je putnik koji se ukrcavao na Dalekom istoku čitao vrijeme polaska koje nije imalo nikakve veze sa suncem izvan prozora.
Melbourne — Australija je protuprimjer, i to poučan. Budući da je ljetno računanje vremena stvar saveznih država, a ne savezne vlade, tri službene australske vremenske zone šest mjeseci u godini postaju pet, uključujući dva zasebna pomaka od pola sata. To nitko nije osmislio. Svaka je jurisdikcija na to pitanje odgovorila zasebno, a ovo je oblik koji su ti odgovori zajedno stvorili. To seže čak do pojedinih gradova: Broken Hill u Novom Južnom Walesu drži se vremena Južne Australije.
Kuala Lumpur — Malezija se suočila s manjom inačicom istog problema, polusatnim šavom između poluotočne i istočne Malezije, i zatvorila ga je u posljednjih trideset minuta 1981. godine.
Ovih pet primjera zajedno iznosi argument najjasnije što se može. Sat može biti točan ili zajednički. U dovoljno velikoj zemlji ne može biti oboje — a svaka vlada koja se suočila s tim izborom odabrala je zajednički.