Seul

Jeste li znali?

Korejski poluotok šest je puta pomaknuo sat, a nijednom zbog Sunca

Južna Koreja je 2022. prešla brojku od 100.000 kafića. Sada u zemlji ima više kafića nego trgovina mješovitom robom.

Samo Seul ima negdje između 17.000 i 18.000 registriranih kafića — otprilike jedan na svakih 500 stanovnika.

Korejci piju oko 405 šalica kave po osobi godišnje, navodi Euromonitor. Globalni prosjek je 152. To je više od jedne šalice dnevno, svaki dan, za svakog muškarca, ženu i dijete u zemlji, što Koreju stavlja na drugo mjesto u svijetu po glavi stanovnika iza Francuske. Neke procjene idu i više: Korejski ekonomski institut Amerike iznosi 512 šalica. Oko 75% odraslih Korejaca pije najmanje jednu šalicu dnevno. Kava čini 30,8% ukupnog južnokorejskog tržišta pića — više od gaziranih pića, s 25,5%.

Starbucks je otvorio svoju prvu korejsku podružnicu u Seulu 1999., unutar ženskog sveučilišta.

Ali broj kafića se zapravo ne objašnjava količinom kave, a Korejci će vam to reći. Najuvjerljivije objašnjenje koje nude korejski arhitekti i urbanisti jednostavnije je i pomalo tužno: stanovi su mali, uredi su intenzivni i nema se gdje drugdje sjesti.

Kafić u Seulu nije mjesto gdje se prodaje kava. To je iznajmljeni dnevni boravak, po peharu, gdje student može učiti četiri sata, freelancer može raditi cijelo poslijepodne i nitko vas neće zvati da odete.

Sat: koji čudno stoji pored toga koliko je ovaj grad kroz povijest imao malo kontrole nad svojim radnim vremenom.

Sat u Seulu pomican je šest puta u nešto više od jednog stoljeća — 1908., 1912., 1954., 1961. i, na sjevernoj polovici poluotoka, 2015. i 2018. Niti jedna od tih promjena nije učinjena jer je netko gledao u nebo. Napravljeni su za suverenitet, za kolonizaciju, za dekolonizaciju, za ekonomsko usklađivanje, za simbolizam i za diplomaciju, tim redom.

Grad koji svoje sate kupuje na čašu, u zemlji čije je sate šest puta mijenjalo šest vlada.

Godine 1434., pod kraljem Sejongom, znanstvenik Jang Yeong-sil i njegovi kolege izgradili su Angbu Ilgu, sunčani sat koji je postao službeni mjerač vremena u kraljevstvu. Postavio je standard u Hanyangu - modernom Seulu - koji radi otprilike u UTC+8:27:52.

To je posljednji put da je korejski sat postavljen isključivo gledanjem u nebo. Sve nakon toga bila je odluka o nečem drugom.

• 1. travnja 1908. — Korejsko Carstvo po prvi put usvaja vremensku zonu zapadnog stila: UTC+8:30, temeljeno na 127,5° istočno. Astronomski, ovo je otprilike točno za poluotok.
• 1. siječnja 1912. — Pod japanskom kolonijalnom vladavinom, generalni guverner pomiče Koreju na UTC+9, 135. meridijan, koji odgovara Japanu.
• 21. ožujka 1954. — Vlada predsjednika Syngmana Rheea vraća se na UTC+8:30, vraćajući predkolonijalni meridijan.
• 10. kolovoza 1961. — Povratak na UTC+9, navodeći administrativnu učinkovitost i koordinaciju s trgovačkim partnerima i savezničkim snagama.
• 15. kolovoza 2015. — Sjeverna Koreja prelazi na UTC+8:30 i naziva ga Pjongjansko vrijeme, tempirano uz 70. godišnjicu oslobođenja. Sljedeće tri godine jedina je zemlja na svijetu na tom offsetu.
• 5. svibnja 2018. — Nakon međukorejskog summita, sjevernokorejski satovi pomiču se 30 minuta unaprijed u 23:30 4. svibnja, vraćajući se na UTC+9 i ponovno usklađujući sa Seulom.

Sat: primijetite što nedostaje na tom popisu.

Nijedna od tih šest promjena nije napravljena jer je netko gledao van. Stvoreni su za suverenitet, za kolonizaciju, za dekolonizaciju, za ekonomiju, za simbolizam i za diplomaciju - tim redom.

I tu je najoštriji dio. Seul se nalazi na 127° istočno. Astronomski točan meridijan za Koreju je 127,5° — standard usvojen 1908. i vraćen 1954.

Poluotok je, dakle, dva puta imao pravu vremensku zonu, a dvaput je se odrekao.

Seul danas radi po UTC+9 i oko je trideset i dvije minute ispred vlastitog sunca — što je, na kraju krajeva, najmanje zanimljiva stvar o satu koji je šest vlada pomicalo šest puta iz šest potpuno različitih razloga.

Dnevno svjetlo kroz godinu u gradu Seul