Istanbul

Jeste li znali?

Istanbul je nekoć ispravljao satove svakih nekoliko dana, a danas ih uopće ne pomiče

Vlastita procjena gradske općine Istanbula kaže da je broj uličnih mačaka u gradu oko 125.000. Dodajte kućne mačke i brojka iznosi otprilike 200.000. Uz njih je procijenjeno 130.000 uličnih pasa.

Pravu brojku nitko ne zna, a općina kaže. Izbrojiti populaciju životinja koje slobodno lutaju uistinu je teško; različite metode daju jako različite ukupne iznose, a brojke nestaju u roku od nekoliko godina.

Ali ovdje je dio na kojem vrijedi računati.

Općina distribuira jednu tonu suhe hrane dnevno, na 199 određenih točaka za hranjenje diljem grada.

Jedna tona zvuči enormno. Podijelite to s procijenjenom populacijom uličnih životinja — nazovite to 255 000 mačaka i pasa — i dobijete otprilike četiri grama svakoga dnevno. Mačka pojede nešto poput šezdeset.

Dakle, gradske vlasti opskrbljuju, najviše, nekoliko postotaka onoga što istanbulske ulične životinje zapravo jedu. Ostalih devedeset i kusur posto dolazi od pojedinaca: trgovci koji stavljaju zdjele, stanari s vrećicom peciva pokraj vrata, kuhinje restorana i male drvene kućice za mačke koje se pojavljuju na pločnicima, a da ih nitko ne organizira.

Mačke imaju imena. Neki imaju spomenike. Tombili, fotografiran kako leži naslonjen na jedan lakat na pločniku Kadıköy, postao je međunarodno poznat i obilježen brončanom statuom nakon njegove smrti. Gli je živio u Aja Sofiji i posjećivali su ga turisti koji su dolazili vidjeti zgradu.

Sat: koji je koristan način da saznate kako se u ovom gradu nekada mjerilo vrijeme.

Prema osmanskom sustavu alaturka, dan je počinjao zalaskom sunca. Dvanaest sati bio je trenutak kada je sunce zašlo - što je značilo da se trenutak pomicao svaki dan, a svaki sat u gradu morao se ispravljati svakih nekoliko dana, cijele godine, zauvijek.

Taj se posao nije mogao centralizirati. Za to su bili potrebni muvakkithanes — prostorije za mjerenje vremena pridodate džamijama — i muvakkits koji su ih zapošljavali, neprekidno računajući i prilagođavajući tako da je grad ostao u skladu sa samim sobom.

Istanbul je oduvijek radio na stalnim malim ispravcima koje je činilo puno različitih ruku. Stoljećima je tako hranio svoje satove, a još uvijek tako hrani svoje mačke.

Tijekom većeg dijela osmanske povijesti, Istanbul je išao po gurubi vremenu — satima koji su se računali od zalaska sunca. Dvanaest sati nije bilo podne ili ponoć. Dvanaest sati bio je trenutak kada je sunce zašlo.

Razmislite što to mehanički znači. Zalazak sunca se kreće. Miče se svaki dan. Tako je sat postavljen na osmansko vrijeme pogriješio za nekoliko dana i morao se stalno podešavati, cijele godine, zauvijek. Sustav je kasnije postao poznat kao alaturka saat, kako bi se razlikovao od europskog sustava alafranga.

To je zahtijevalo profesionalce. Uz glavne džamije bile su muvakkithane — sobe za mjerenje vremena — u kojima je radio muvakkit, stručnjak obučen za astronomiju i matematiku. Njegov je posao bio izračunati pet dnevnih molitvenih vremena pomoću astrolaba, kvadranata, sunčanih i vodenih satova, a kasnije i mehaničkih satova. Prvi i najpoznatiji, Ali Kuşçu, postavljen je za muvakkithane Fatihove džamije 1470..

Dugi dio devetnaestog stoljeća Istanbul je jednostavno radio na oba sustava odjednom. Osmanski satovi za palače građeni su s dva brojčanika — alaturka i alafranga — na istom licu, jer je carstvo istinski trebalo znati oba broja.

Vladini uredi premješteni su na europsko vrijeme oko 1912. Zakon br. 697, od 26. prosinca 1925., ukinuo je vrijeme alaturka od 1. siječnja 1926. Sami muvakkithane nisu bili službeno zatvoreni sve do 1952., više od četvrt stoljeća nakon što je sustav kojemu su služili proglašen nezakonitim.

Sat: sad pogledajte gdje je Istanbul završio.

U 2016. Turska je ukinula ljetno računanje vremena i zemlju trajno postavila na UTC+3. Satovi se nikad ne podešavaju. Ne sezonski, nikad.

Istanbul se nalazi na 29° istočno. UTC+3 izgrađen je za 45. meridijan. Što znači da Istanbul sada radi oko 64 minute ispred vlastitog sunca — trajno, prema dizajnu. Krajem prosinca, izlazak sunca stiže tek oko 8:30 ujutro. Petnaest milijuna ljudi počinje svoje zimske dane u mraku, namjerno.

Dakle, ovo je grad koji je nekoć zapošljavao džamijske astronome kako bi njegovi satovi stalno komunicirali sa stvarnim nebom, a sada radi na fiksnom broju o kojem se nebo uopće ne pita.

Obje su odluke bile namjerne. Obje su bile moderne. Točne su suprotnosti.

Dnevno svjetlo kroz godinu u gradu Istanbul