Jeste li znali?
Grad koji je rekao „ne” autocesti
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Vancouver je trebao dobiti autocestu. Osam traka, povišeno, ulazi u središte grada s istoka i prolazi ravno kroz Strathconu, Gastown i Chinatown prije skretanja uz obalu. Bio je to standardni sjevernoamerički plan tog doba. Svaki grad je to radio.
Stanovnici Vancouvera - mnogi od njih ljudi čije su četvrti bile predviđene za rušenje - borili su se i pobijedili. Do 1972. na vlasti je bilo novo gradsko vijeće, a autocesta je bila mrtva. Danas je Vancouver jedini veći sjevernoamerički grad bez autoceste koja ulazi u ili kroz središte grada.
Jedini fizički dokaz da je plan ikada postojao su dva vijadukta u blizini False Creeka, izgrađena prije nego što je projekt propao, a sada samouvjereno vode niotkuda nigdje.
Ono što je zamijenilo autocestu bila je cijela jedna filozofija gradnje grada koju planeri drugdje danas, bez ironije, nazivaju Vancouverizmom. Grad koji je toliko posvećen tome da se kroz njega ne vozi vozilom da se redovito proglašava jednim od najpogodnijih mjesta za život na Zemlji. Promet je i dalje užasan. Nitko se nikada nije pretvarao drugačije.
Sat: Vancouver se nalazi na 49° sjeverno i plaća pogled. Najduži dan u godini traje oko 16 sati i 15 minuta. Najkraće traje oko 8 sati i 10 minuta. To je osmosatna promjena između lipnja i prosinca — iste ulice, iste koordinate, djeluju kao dva različita planeta u razmaku od šest mjeseci.
Zbog čega je pomalo smiješno da Vancouver još uvijek pomiče satove dva puta godišnje. Britanska Kolumbija je već donijela zakon o zaustavljanju. Čeka se da se prva pomakne američka zapadna obala, jer provincija ne može razumno odustati od ljetnog računanja vremena dok Seattle to još čini. Dakle, Vancouver čeka - u mraku, u četiri i petnaest popodne.
Izvori
- CBC News, "Kako je ukidanje autoceste u središtu grada prije 50 godina učinilo Vancouver jednim od najpovoljnijih gradova na svijetu"
- Književna revija Kanade, "Grad koji je mogao biti"
- Planetiziran