Auckland

Jeste li znali?

Izumitelju ljetnog računanja vremena smijali su se, a on je samo htio loviti noćne leptire

Dana 15. listopada 1895., dvadesetosmogodišnji službenik u pošti Wellington ustao je ispred Wellington Philosophical Society i pročitao rad pod naslovom O sezonskom prilagođavanju vremena u zemljama južno od lat. 30°.

Zvao se George Vernon Hudson. Bio je entomolog - vrlo dobar, koji će na kraju skupiti najveću zbirku insekata na Novom Zelandu. Njegov posao u pošti bio je rad u smjenama, što mu je danju ostavljalo da ide u potragu za moljcima. Ali ljeti je sumrak dolazio prerano da bi bio koristan nakon normalnog radnog dana.

Stoga je predložio očito rješenje: pomaknuti kazaljke dva sata unaprijed između listopada i ožujka, a nakon toga opet natrag. Tvrdio je da bi se njime koristilo potrošeno rano jutarnje svjetlo, smanjilo "pretjerano korištenje umjetnog svjetla koje trenutno prevladava" i dalo bi ljudima "dugo razdoblje slobodnog vremena... za kriket, vrtlarstvo, vožnju biciklom ili bilo koju drugu potragu na otvorenom."

Društvo mu se smijalo.

Jedan je član rekao da ne dolazi u obzir mijenjati sustav koji je bio u uporabi tisućama godina. Drugi je upitao, naizgled sarkastično, bi li satovi trebali dva seta kazaljki. Treći je ideju nazvao potpuno neznanstvenom i neizvedivom.

Zapisnik bilježi Hudsonov odgovor: bilo mu je žao što se papir ismijava, namjeravao je da bude praktičan i odobravali su ga oni koji su bili na otvorenom.

Zatim se vratio svojim kukcima.

Sat: bio je u pravu, i trebalo je jako dugo da bude važno.

Hudson je predstavio drugi rad 1898. U Engleskoj je William Willett neovisno došao do iste ideje i objavio The Waste of Daylight 1907.; umro je 1915. a da ga nije usvojio. Njemačka ga je prva primijenila, 1916., kako bi uštedjela ugljen u ratnim uvjetima - i u roku od šest tjedana desetak zemalja kopiralo je njemački administrativni nalog.

Sam Novi Zeland nije donio Zakon o ljetnom računanju vremena sve do 1927. - trideset i dvije godine nakon Hudsonovog rada. I kada je konačno došlo, dobio je jedan sat, a ne dva koliko je tražio.

Godine 1933. bio je prvi dobitnik medalje T. K. Sidey, financirane novcem prikupljenim u spomen na taj čin. Njegov nekrolog u analima Kraljevskog društva ima oko 1700 riječi. U prvih 1400 od njih ne spominje se ljetno računanje vremena. Tamo ga se s pravom sjećaju kao čovjeka koji je proučavao kukce.

Otprilike trećina svijeta još uvijek pomiče satove dva puta godišnje.

Auckland se nalazi na 175° istočno, na UTC+12 — prebacujući se na UTC+13 svakog ljeta, točno kako je Hudson predložio, u zemlji u kojoj mu je rečeno da se to ne može učiniti. Novi Zeland je bio prva zemlja na svijetu koja je službeno usvojila standardno nacionalno vrijeme, davne 1868, što je možda i razlog zašto je to bilo i prvo mjesto gdje je netko ozbiljno razmišljao o njegovom pomicanju.

A zbog toga gdje se nalazi na kugli zemaljskoj, Auckland je među prvim gradovima na Zemlji koji ulazi u svaki novi dan.

Što ga čini razumnim mjestom za zaustavljanje. Pedeset gradova, pedeset argumenata o tome koliko je sati - a onaj koji počinje dan pripada poštanskom službeniku koji je samo želio malo više večernjeg svjetla da ode pogledati moljce, a rečeno mu je da ne bude smiješan.

Dnevno svjetlo kroz godinu u gradu Auckland