Beč

Jeste li znali?

Beč je napravio sat u slavu carstva, a on je proradio godine kad je carstvo propalo

Grad Beč posjeduje oko 220.000 stanova.

Smješteni su u više od 2300 općinskih zgrada i u njima živi više od 500 000 ljudi — što gradsku upravu čini najvećim općinskim posjednikom u Europi. Dodajte otprilike 200.000 zadružnih stanova izgrađenih uz gradske subvencije i doći ćete do nevjerojatne brojke: negdje između polovice i 60% svih Bečana živi u subvencioniranim stanovima.

Samo oko 20% stanovnika Beča posjeduje vlastiti dom. Za Austriju kao cjelinu ta brojka je oko 51%. Beč je grad iznajmljivača i čini se da je to zadovoljan.

Gradilo se namjerno i polako. Socijaldemokrati su pobijedili na prvim poslijeratnim izborima u Beču 1919, naslijedivši grad u kojem je prenapučenost bila tolika da je tuberkuloza bila poznata kao "bečka bolest". Njihov prvi stambeni program predviđao je 25.000 stanova u pet godina. Do 1935. oko 11% stanovništva živjelo je u nekih 400 općinskih posjeda. Nakon Drugog svjetskog rata grad je izgradio još 96 000 stanova između 1947. i 1970., i nikada nije rasprodao zalihe - ni u 1980-ima, ni u 1990-ima, ni nakon toga.

Karl-Marx-Hof, otvoren 1930., dug je više od jednog kilometra i sadrži preko 1200 stanova. Na otvorenju je gradonačelnik Karl Seitz rekao da "kada nas više ne bude, ovo će kamenje govoriti umjesto nas."

Sat: što je korisno znati prije nego što pogledate što je Beč stavio na svoj najpoznatiji sat.

Ankeruhr je naručilo osiguravajuće društvo, a izgradio ga je Franz von Matsch između 1911. i 1914. Njegov mehanizam nosi dvanaest povijesnih ličnosti - careva, carica, arhitekata, skladatelja - po jednu za svaki sat, a u podne svih dvanaest prodefilira jedan za drugim.

Prvi put je u punom obimu emitiran 1918: godine kada je Habsburško carstvo završilo.

Sljedeće godine grad je osvojila stranka koja će sljedeće stoljeće izgraditi 220.000 stanova.

Beč je završio mimohod careva kad su carevi stali, a onda otišao i postavio nešto drugo da govori u njegovo ime.

Na Hoher Marktu, najstarijem bečkom trgu, sat u stilu secesije premošćuje most od deset metara između dvije polovice zgrade osiguravajućeg društva. Projektirao ju je slikar Franz von Matsch po narudžbi osiguravajućeg društva Anker, a izgrađena je između 1911. i 1914..

Mehanizam je paradni. Dvanaest povijesnih ličnosti — Marko Aurelije, Karlo Veliki, Marija Terezija, Haydn i drugi — prelaze preko brojčanika od četiri metra, jedna na sat, cijeli dan. U podne svih dvanaest naizmjence, svaki uz glazbu iz svog razdoblja. Predstava traje desetak minuta i još uvijek privlači publiku svaki dan.

Sagrađena je za hodanje kroz habsburška stoljeća preko mosta, jednom u satu, zauvijek.

Onda je Prvi svjetski rat sve zaustavio.

Od dovršetka do 1918. godine sat je bio dvaput. Jednom na rođendan cara Franje Josipa 1915., a jednom na njegov rođendan 1916. To je bilo to. Spomenik imperijalnog kontinuiteta, dvaput uključen kao rođendanska gesta, u ratu koji je razbijao carstvo kojega je obilježavao.

Ankeruhr je počeo s punim radnim vremenom 1918. — godine kada je Austro-Ugarsko Carstvo prestalo postojati.

Bila je jedna prilagodba. Podnevna glazba bila je carska himna. Kako više nije bilo carstva koje bi imalo himnu, ona je zamijenjena izborom iz Haydnova Stvaranje. Skladatelj je ostao isti - Haydn je napisao i Carsku himnu, a Haydn je i sam jedna od dvanaest osoba koje hodaju preko mosta.

Sat: Beč je jedan od rijetkih gradova u kojima je lokalni sat dio građanskog kazališta, a ne infrastrukture. Ankeruhr nije točan u sekundu, ne sinkronizira se s ničim, niti pokušava.

Ima jedan posao, i to čudan: podsjetiti vas, jednom u sat i točno u podne, da stoljeća prolaze bez obzira gleda li ih netko ili ne. Carstvo za koje je sagrađen trajalo je četiri godine nakon što je sat dovršen. Sat sada radi više od stotinu.

Dnevno svjetlo kroz godinu u gradu Beč